Definicija osnovnih pojmova merežnog adresiranja

IP - Internet protokol

 

Internet Protocol (IP) je protokol za komunikaciju između izvora i korisnika preko Internet mreže.

Osnovni dio IP-a rukuje s mrežnim adresama. Svaki računar na Internetu ima svoju numeričku adresu, a protokol IP “zna” kako slati poruke (pakete s podacima) na tako adresirane računare.
IP protokol osigurava relativno nepouzdanu uslugu prenosa podataka na modelu usluge koji se često naziva najboljom mogućom (best effort), što znači da nema gotovo nikave garancije da će poslani paket ili datagram zaista i doći do odredišta nakon što je poslan.
Ukoliko aplikacija zahtijeva pouzdanost, koriste se drugi mehanizmi ili protokoli, najčešće na sloju iznad samog IP protokola.

IP protokol pridružuje podacima izvornu i ciljnu adresu (source and destination IP address).
Podaci u IP mreži se šalju u blokovima koji se nazivaju paketi ili datagrami. Specifično je da se prilikom slanja paketa između izvorišta i odredišta unaprijed ne određuje tačan put preko mreže kojim će podaci ići, te u tom smislu govorimo o IP mreži kao o paketskoj mreži.
Podaci preko IP-a se šalju u paketima i to samo između ruuera-mrežnih usmjerivača (router), a između svičeva-skretnica (switch) u frame-ovima.

IP adrese korisnika koji surfuju po WorldWideWeb-u se koriste da omoguće komunikaciju sa serverom nekog web sajta. Takođe, one se nalaze u zaglavljima elektronske pošte.
U stvari, za sve programe koji koriste TCP/IP protokol, IP adresa korisnika i IP adresa odredišta su neophodni kako bi se uspostavila komunikacija i poslali podaci.

IP protokol je standard na najvećoj računarskoj mreži - Internetu. Najraširanija verzija protokola koja je de facto standard Interneta je IP verzija 4 (IPv4), dok je najvjerovatnija buduća verzija IP verzija 6 (IPv6) ili - češće - IPng, gdje je ng skraćenica od next generation (sljedeća generacija).
Najvažnija karakteristika IPv4 protokola je da koristi 32-bitnu IP adresu, tj. propisana dužina svake IP adrese u ovoj verziji protokola je 32 bita.

Ono što IP ne zna raditi jest brinuti se o tome da paketi zaista i dođu tamo kamo trebaju, da dođu bez pogrešaka i onako kako su poslani. Baš ga briga ako se paketi izgube ili uopšte svi ne stignu: on će pokušati isporučiti sve što su mu dali, ali ako ne ide - onda ništa.
Slično poštaru koji bi bacio preporučena pisma, koja ne može isporučiti, u smeće bez da obavijesti onoga ko ih je poslao.

Zato postoji TCP protokol koji se brine da paketi nakon pristizanja budu poredani dobrim redoslijedom, da ne sadrže pogreške i da svi stignu.